Kad turist namjernik svojom brodicom proviri iza rta Frkanj na putu za Rab, zadivi ga jedinstvena slika. Pogled se najprije uzdigne na vrletni Velebit, koji kao neki vječni čuvar bdije iznad čitavog Kvarnera, a onda se spusti na Grad, čija, ne znaš dal' bjelina dal' ljepota, zaslijepljuje oči.  I dok grad svojom bijelom simfonijom tornjeva i krovova, razbudjuje maštu čovjekovu, on ne može ne vidjeti i zeleni krajobaz koji se odmah nastavlja na grad; Park Komrčar. Parkovi su gradjevine ljudskih ruku. Živi spomenici prošlosti, vječni svjedoci čovjekove potrebe da gradi lijepo i korisno. Čovjek i park organski su povezani, nema parka koji čovjek nije izgradio, a čini se da bi bez parkova i ljudi nestalo. Bez skrbi čovjeka, parkovi se pretvaraju u divlje šume, šikare koje žive svojom, nekom drugom, biološkom zakonitošću. Parkovi su ljepotani, njima se ponose i ljudi i gradovi (pa tko nije čuo za Hyde park ili Central park). Oni imaju svoju ljudsku prošlost, svoj početak, svoj život, pa i svoj kraj, ako čovjek zaboravi na njih i prepusti ih samima sebi. Možda najljepši od svih vidjenih jest naš rapski: Komrčar. Mnogi rapski gosti vremenom zaborave i hotele i jela i zabave, ali Park nikada. Ostaje Komrčar zauvijek dio njihova duhovnog bogatstva.

I ne zna se kada i kako je park dobio ime Komrčar (Comercarius, Campus Martius, Campo Marzo - Markovo polje). Znamo tek da su vec franjevci koji su se ovdje nastanili u XIII.stoljecu rabili ovo ime (s.Catarina de Comercario). Samostanska crkvica (s.Franciscus de Comercario) danas je kapelica gradskog groblja.

DEBILE PRINCIPIVUM MELIOR
FORTUNA SEQVETUR

"Tko loše počne, bolja ga sreća čeka." (slobodan prijevod.)
Ovaj natpis na portalu crkvice kao da daje poantu čitavom ljudskom životu, ali kao da i parku daje neki smisao i poantu.

Komrčar je (Campo Marzo- Markovo polje) čini se oduvijek bio gradski pašnjak. Dolaskom na Rab 1883. Justusa Belie (1853.-1925.) sudbina je Komrčaru namijenila da se iz polja preobrazi u park neponovljive ljepote. Svojim marom, ljubavlju i šumarskim znanjem (za koji su mu Rabljani 1974.god u Parku podigili spomen), Belia je učinio da Rab danas ima nešto jedinstveno, nešto što se ne zaboravlja - Komrčar.
Park je izrastao na sličnom konceptu po kome su nastajali mnogi parkovi naših primorskih gradova. Sadjene su vrste koje nisu autohtone, ali svojom ljepotom i egzotičnošću mame uzdahe. Belia je s grupom zaljubljenika, a uz protivljenje nekolicine Rabljana izmedju 1890. i 1905. uspio zasaditi i Parku dati osnovne obrise. Danas je Komrcar, rekli bismo, mladi stogodišnjak. Njegova sudbina leži na nama i na onima koji dolaze iza nas. Samo uz skrb razumnih i odgovornih ljudi, Park će zadržati svoju ljepotu i osobitost.

Osnovna je vegetacijska sastavnica Parka mediteranski ljepotan - alepski bor (Pinus halepensis). Uz njega će pažljivi šetač sretati još mnoge "strane" vrste kao što su: crni bor (Pinus nigra), pinija (Pinus pinea), čempres (Cupressus sempervirens) crni jasen (Fraksinus ornus), lovor, pitospora, hrast plutnjak, cedar, nekoliko vrsta palmi, agave, kaktuse i druge egzote. Tu naravno treba spomenuti i autohtone "naše" vrste koje svojom ljepotom nimalo ne zaostaju. Tu je stalno zeleni hrast crnika (Quercus ilex), divlja maslina (Olea europea), oskoruša (Sorbus domestica), pa grmovi mirte, lemprike, planike, tršlje, veprine i drugi. Naravno da i u prizemnom sloju pažnju privlači mnoštvo vrsta gljiva, cvijeća, a zvučnu kulisu svemu daju cvrči ljeti, a zimi mnoge ptice selice koje su oduvijek znale gdje naći hranu i sigurnost.

Kada zaneseni turist željan zaborava europske žurbe ili kada zaljubljani mladac šeće tim 12 hektara zelenim labirintom i beskonačnim stazicama Parka, i ne shvaća da istim putem prolazi mnogi put, a uvijek osjeća da gleda i proživljava nešto novo, jos nevidjeno. I ne sluti siromah da je ljepotu jednog rascvalog grma prije zasjenio neki još ljepši i veći bor ili lovor.
I nije rijetkost u toplim predvečerjima sretati naše nonice kako, sjedeći na klupi nedaleko groblja, sjetno promatraju zalaze sunca. I dok se pogled gubi u daljinama, vjerojatno sve su više svjesni prolaznosti ovovremenosti, razmišljaju o nekim drugim skorim zalazima.
Ali ipak, dok sjene borova u sutonu stvaraju arabeske, a obrisi okoline tek se naziru, u očma im se čita zadovoljstvo i sreća što žive u ovom gradu, uz ovaj neponovljivi park, na ovom otoku.

 

na ovom članku posebno zahvaljujemo autoru, prof. Branku Šredlu